Waiting For The Night

utorak, 10.04.2007.

welcome back to the real world

prošao je uskrs. hvala k. mrzim uskrs. da, već vidim – sad će se na mene obrušiti cijela vojska dežurnih dušebrižnika, pa kako netko može izjaviti da mrzi uskrs, for christ's sake?! najveći kršćanski blagdan...
nije da nisam obavila ono kaj se od mene očekivalo – oprostila se u petak od kolega na poslu uz srdačne čestitke i želje za lijepim blagdanima, posjetila starce, tati kupila novi ketler za vodu za jutarnju kavu, mami kalup za muffinse; sedmogodišnjoj nećakinji zec je donio krasnu keper minicu s tregerima, kariranu crvenu košulju s puf rukavima i ružičastu majicu s pink panterom (turbo limach, 400 kuna), a njezinom petnaestogodišnjem bratu iskeširala sam 300 kunića (on u uskrsnog zeca ionako odavno ne vjeruje, i draži su mu kunići)... pojela sam po dva komada maminog rolata od kestena i gužvare s orasima (mljac).
dakle, ponijela sam se kao prava dobro odgojena curica, i uklopila se na jedno poslijepodne u idiličnu obiteljsku atmosferu, ne remeteći duh uskrsa svojim antiuskrsnim (antikrstnim) stavovima...
ma, ne smeta mene taj uskrs kod mojih, to je ionako uvijek bila nekakva tradicija, ono – čisto slavljenje poganskih rituala, od farbanja jaja, kuhanja šunke i branja prve proljetne trave za gnijezdo u hodniku ispred dječje sobe, do hrpetina kolača koje je moja mama počinjala praviti danima prije slavljeničke nedjelje. i da, obilasci baka i djedova, gdje su nas također čekala gnijezda napunjena kojekakvim nepotrebnim igračkama i slatkišima (a i ja sam, kao moj nećo, već u ranijoj dobi, vrlo racionalno i bez suza, prihvatila činjenicu da velikodušni zeko zapravo ne ulazi kroz ključanicu nekakvim mađioničarskim trikom, nego ga advokatski zastupaju odrasli, a nakon tog otkrića bilo je pragmatičnije i za darovatelje, i za darivane, sadržaj uskrsnog gnijezda ogoliti na razumnu količinu papirnatih novčanica... tada je to bila neka druga valuta, whatever).
no, dakle, kad je nestala ta čarolija u kojoj je za dječje veselje zapravo bio zaslužan običan zec, a opet pretvoren u objekt divljenja (uh, prije toga me stvarno dugo mučilo pitanje pa kako on to uspijeva proći kroz ključanicu, i jesmo li navečer izvadili ključ iz vrata...), počelo mi je sve to ići na žifac (osim detalja ubiranja uskrsnine, dakako)... a odonda je prošlo puno godina, pa se valjda i takva nesklonost akumulirala kroz svo to vrijeme.
sad kad pišem o tome – da, imala sam lijepo djetinjstvo (bit će još tih detalja, provlačit će se kroz neke druge teme, priče, postove).
ma, nemam ništa protiv uskrsa, nemam ništa protiv običaja, nemam ništa ni protiv vjerskih uvjerenja koja su vezana za uskrs, bilo kojih vjerskih uvjerenja. ja nisam vjernik, ja sam ateist. ali, time nikome ne škodim. ja sam vjerovala u zeca, ne u uskrsnuće isusa. ne u bilo čije uskrsnuće. ne u život poslije života. nije da nisam išla na vjeronauk, jesam, stigla do prve pričesti, i dalje više nisam imala potrebu kročiti u crkvu na način kako to čine vjernici (sada to činim samo iz turističkih pobuda) – govoriti o nekakvim svojim grijesima (ne'š ti grijeha u dobi od sedam godina) nekom zastrašujućem liku skrivenom iza drvene rešetke, a onda se molitvom iskupiti za silne grijehe, pa onda svoju odanost nečemu što nisam razumjela potvrditi na nekakvom masovnom skupu i progutati komad neukusnog tijesta... uh, znam, sad će me oni dežurni ponovno popljuvati. ali, ovo je moj blog, a vi ne morate ovo čitati, možete provjeriti kaj je novoga na blogu don kaćunka. ili pišite svoj vlastiti. ja ga neću čitati, obećajem, fakat nemam takvih mazohističkih poriva. osim u seksu... ali, to je već druga priča, o njoj nekom drugom prilikom. dušebrižnicima, dakle, dobronamjerna poruka – brinite se o svojoj duši, ili čijoj već, o mojoj nemojte, pls.
no... da mi ne pobjegne misao. dakle, ne vjerujem u to što službeno propovijeda kršćanstvo, katoličanstvo. spomenuh riječ masovno malo prije. e, to je jedna od stvari koju ne volim – masovke, bilo koje vrste – nogometne tekme, političke skupove (i političke stranke), mise... ne volim ni svadbe (oh, pogotovo ne svadbe), a i u kinu više guštam kad je poluprazno, zato uvijek čekam da se film vrti koji tjedan, dok ga na svim mogućim svečanim i malo manje svečanim premijerama i projekcijama odgledaju bezbrojne uvažene poznate face, estradne zvijezde, celebrities svih vrsta... dakle, izbjegavam masovke u širokom krugu. ta nekakva kolektivna svijest me užasava, ta potreba da se bude fragmentićem nekakve cjeline koja funkcionira samo kao cjelina, i bez koje je taj fragmentić beznačajan, gotovo nesposoban, jer mu snagu, moć, potvrdu daje upravo masovnost. seven of nine... tnx, but no, tnx.
no, nitko nije savršen... tako je jedino masovno stanje čiji dio pristajem biti ono na koncertu depeche modea. eh, i o tome ću nekom drugom prilikom...
da, ja sam individualac, vuk samotnjak (zašto me ovo asocira na hsp, užas, čak i nakon što su se odrekli vuka kao zaštitnog znaka, čak i nakon besramnog pranja te stranke i njezinog, za života ovjekovječenog nemuštom filmskom hagiografijom, predsjednika, koji misli da je plakatom za film na hebrejskom sprao sa sebe svu svoju sramotu uslijed nekih spornih uvjerenja, trebam li uopće podsjećati – profašističkih – jer ima nas koji pamtimo duže od tri dana – no, neću ovom prilikom ni o politici, odurnoj u hrvatskim prilikama). ali, ni time što sam individualac nikome ne škodim.
no... uskrs, da. znate što ne volim? nemam ništa protiv iskazivanja nečijih vjerskih osjećaja, kako rekoh, samo ne volim da mi ih nameću pod nos kao nešto što se podrazumijeva. tolerantna sam i mislim da je vjerovanje/nevjerovanje vrlo osobna, vrlo intimna stvar. ni ja nikoga tko vjeruje ne pokušavam razuvjeriti, pa onda isto očekujem zauzvrat. zapravo, vjera je ok, ali kao da se nešto dogodilo u procesu institucionalizacije. ne volim kad se crkva petlja u moj život, kada traži nekakva ograničenja i zabrane, inzistira da svjetovni zakoni trebaju biti ovakvi ili onakvi... i propovijeda s oltara za koga treba glasati na izborima. halo, je li ovo sekularna država ili smo, kaj ja znam, u iranu?!
i ne znam koliko sva ta njezina raskoš, rituali, ceremonije, ukrašene svećeničke halje, pozlaćeni kaleži, blještavilo oltara, križeva, velebnost crkvenih zdanja, samostana, dionice, imanja, bogatstvo i što sve ne – to je ono što se vidi izvana – koliko to ima veze s izvornim isusovim učenjem? s učenjem o poniznosti, skromnosti, odricanju, jednostavnosti, plemenitosti, pomaganju onima kojima je pomoć potrebna, ljubavi... ne znam, meni se čini da baš i nema.
no, ako oni koji pristaju na to misle drukčije, ja nemam ništa protiv, meni ne smeta. samo, once more – nemojte me gnjaviti sa svojim uvjerenjima, nemojte ih agresivno nametati svima ostalima koji su drukčiji od vas, iako to trenutačno nije moderno.
no... uskrs, da. znate što još ne volim? ne volim licemjerje te gomile koja se smatra vjernicima, koja je (čast onima pravima) pokvarena, amoralna i zla, podmeće kolegama s posla, uživa u tuđoj nesreći, vara žene i muževe, vara državu, vara kog stigne, sudjeluje u pljačkaškoj privatizaciji, ili je možda čak i okrvavavila ruke.... i onda misli da je iskupljena nakon odlaska na misu i udjeljivanja izdašne lemozine. i smireno, i bez grižnje savjesti, jede uskrsnu šunku i jaja. gadljivo, zar ne?!
ne volim ni kada ta gomila kao u transu zakrči svojim automobilima ulice u hektičnom pohodu na shopping centre pred uskrs, kao da im se dogodi neki klik u mozgu, kada kao u kolektivnom ludilu okupiraju samoposluge i, puni nervoze, u grču i žurbi, pune ogromna kolica tonama hrane, čiste s polica sve što dohvate, kao žuti mravi, kao da sutra počinje svjetski nuklearni rat nakon kojeg godinama neće biti više ničeg jestivog... i kada se sav uskrsni duh pretvori u kičerajsko nadmetanje tko ima ljepši stolnjak sa zekama, nadstolnjak, nadnadstolnjak... i stanove i kuće ispune gomile jeftinih plastičnih drangulija s nekakvim isforsiranim motivima koji bi kao trebali asocirati na uskrs...
ne volim ni hinjenu razdraganost, lažno srdačno slinjenje i čestitanje svih svima na nekakvim gradskim špicama poslije mise u nedjelju, gdje je zapravo osnovni motiv pojaviti se u basnoslovno skupom komadu odjeće iz najnovije kolekcije turbosenzacionalno slavnog modnog kreatora xy, prošetati svoja pomlađena zategnuta lica, nove silikonske sise i liposukcijom stanjene guzice... prodefilirati sa svojim plavim anđelčićima, izvana dotjeranima do savršenstva, a iznutra.... who cares što su razmažena derišta, na najboljem putu da odrastu u čudovišta i već za koju godinu završe na novinskim stranicama crne kronike. za upravljačem u smrskanom mercedesu koji su dobili za 18. rođendan.
... zato ne volim uskrs. zato ovaj post.
na kraju, svima – vjerujete, ne vjerujete, svejedno – sretan vam. uskrs. iako je prošao. hvala k.